SMISAO UČENJA
Zašto da učimo?
Kako da shvatimo učenje? Zašto učimo? Navešćemo
neke uobičajene odgovore. Recimo, učimo da bismo dobili određenu
ocenu. Učimo da bismo stekli određena znanja. Učimo jer su određeni nivoi
školskog vaspitno-obrazovnog procesa obavezni i, samim tim, moramo da učimo. Recimo, učimo jer nas
na to teraju roditelji i nastavnici. Učimo da bismo dobili diplomu. Učimo da
bismo jednoga dana umeli nešto da radimo. Učimo da bismo stekli određene
veštine, znanja i umeća koji će nam olakšati svakodnevni život ili obavljanje
profesionalnih aktivnosti. Učimo do određenog praga znanja, do određenog
sertifikata, diplome, potvrde, titule, zvanja, priznanja. Učimo u određenim
periodima života a u drugim periodima primenjujemo naučeno. Učimo jer nas nešto
interesuje. Ili - ne učimo jer nas nešto ne interesuje.
Šta je učenje?
Ali, šta je, uopšte, učenje? Poznata
definicija učenja, data u mnogim udžbenicima psihologije, kaže – učenje je trajna ili relativno trajna
promena individue, koja se pod određenim uslovima može ispoljiti u
doživljavanju ili aktivnostima individue, a ta promena je rezultat prethodnog
doživljavanja ili aktivnosti individue. U udžbenicima psihologije može da
se pronađe i određenje učenja kao procesa
putem kojeg se stiču znanja, veštine i navike i razna iskustva važna za
prilagođavanje okruženju. U prvoj definiciji naglasak je na promeni, u drugoj je naglasak na procesu.
Svako od nas zna da, kada učimo, unosimo nove elemente u postojeći sklop
znanja, umeća, navika i veština, znamo da ti novi elementi izazivaju određene
promene u postojećem sklopu znanja i umeća i da, u zavisnosti od uspešnosti
učenja, dolazi do nove reorganizacije svih prethodno postojećih znanja,
veština, umeća i navika. Ako posmatramo iz dugoročne perspektive – recimo, neko
od nas je krenuo u školu nekog sporta ili borilačke veštine – primećujemo
promene posle određenih vremenskih ciklusa, primećujemo kako ono što znamo
postaje sve složenije i razgranatije, višeslojnije i bogatije. Zapažamo da to
što smo naučili i što učimo – utiče na naše misaone operacije, na naše emocionalne
procese, na našu volju, motivaciju i odluke, na naše ponašanje i svakodnevnu
praksu.
Učenje je promena.
Kao što se vidi, prvo važno svojstvo
učenja jeste da ono uvodi i izaziva promene u našem iskustvu. Ono menja naše
iskustvo a, samim tim, menja i nas i sve naše interakcije sa svetom. Učenje nam
menja poglede, perspektive, saznanja, ponašanje. Učenje otvara nove probleme i
pitanja, kojih nismo bili svesni pre nego što smo nešto naučili. Kroz učenje
se razvijamo, primećujemo da naš „unutrašnji život“ postaje složeniji,
bogatiji, počinjemo da primećujemo više detalja u okruženju, zapažamo nove
odnose između celine i detalja u raznim sferama života za koje smo
zainteresovani. Učenje nas menja. Učenje nas razvija.
Međutim, učenje traje. Ono se odvija sporo. Zahteva upornost,
istrajnost, kontinuirani i predani rad, mnoga ponavljanja raznih sadržaja,
operacija i aktivnosti, često je dosadno, ne vidimo trenutni efekat. Recimo,
volimo neki sport ili strani jezik ali nam smeta taj dugi vremenski period koji
je potreban da bismo stekli prve orijentire i elementarne navike u novoj
materiji. Često nam padaju i
koncentracija i motivacija. Ne dopadaju nam se nastavnik ili nastavnica, nešto
nam smeta u radnom ambijentu škole, materijal je dosadan i nezanimljiv. Napolju
je sunčano vreme, bolje da se prošetamo nego da sedimo za knjigom, udžbenikom
ili radnom sveskom. Toliko je toga zabavnijeg od sedenja u školskoj klupi, u
fakultetskoj sali ili od beskonačnog ponavljanja neke, na prvi pogled, jednostavne
i poznate aktivnosti na treningu. Učenje traži vreme, traži pažnju posvećenu
svakom elementu, svakom momentu procesa, ono traje i traje i traje... I,
„...daj da to na brzinu naučim, da uradim kontrolni i da završim posao za
tromesečje...“.
Učenje je proces.
Da, učenje traje i traži dosta vremena
jer - učenje je proces. Učenje ima svoj tok, svoje faze, svoju dinamiku, svoje
periode, određeni tempo, određeni ritam. Ukoliko se neki od elemenata procesa
ne isprate, dolazi do problema u učenju, do prepreka u savlađivanju ili
usvajanju sadržaja i aktivnosti. Svakome od nas se desilo da zastane u procesu
učenja, da ne posveti dovoljno vremena i da ne uskladi svoje vreme sa tempom
učenja – ili da nametnuti tempo učenja nije primeren našem ličnom tempu mišljenja
i opažanja. Svi smo se suočavali sa nagomilanim gradivom iz matematike,
maternjeg jezika, sa gomilom materijala u školi stranog jezika, sa neuvežbanim
aktivnostima iz nekog sporta. Izmakli su nam elementi, momenti procesa, osećamo
raskorak sa ritmom, nekad kasnimo, nekad smo otišli unapred prebrzo a nismo
savladali prethodne elemente procesa... Čita nam se lekcija iz januara a mi
nismo savladali lekciju iz oktobra. Rade nam se vežbe iz narednog nivoa
treninga a nismo savladali prethodne.
Ostvarena promena, završetak procesa?
Učimo sve dok ne ostvarimo određeni
cilj, sve dok ne dobijemo ocenu, potvrdu, đačku knjižicu, svedočanstvo,
diplomu, sertifikat. I – završili smo sa učenjem. Idemo dalje. Primenjujemo
naučeno u određenim poslovima ili slobodnim aktivnostima, ovladali smo
određenim umećima i znanjima, hoćemo da nađemo dobar i solidno plaćen posao
jer - valjda smo iz tog razloga i
završavali školu i učili sve ono što smo učili... Više ne učimo, sada kreće
„stvarni“ život, sa svojim problemima i pitanjima, nemamo više vremena za
knjige, beleške, sveske, radne materijale, teorijska razmatranja i empirijska
istraživanja. „Ja sam naučio svoje“, „Pozavršavao sam sve škole“, „Imam sve
potrebne kompetencije“ – i to je to. Međutim...
Neprestane promene i proces bez kraja.
Međutim, učenje nikada ne prestaje i
nema tog završnog praga posle kojeg čovek ne prestaje da se menja i da uči.
Učenje je otvoren proces, proces bez završetka. Svi školski predmeti, svi
kursevi, treninzi ili obuke samo su otvaranja pojedinačnih procesa unutar skupa
svih procesa razvoja svake ličnosti i njenih potencijala. Recimo, dostignuti
„ishodi“ nastave, usvojene kompetencije, stečene veštine – „učenik ili učenica
su u stanju da urade to i to...“ – samo su trenutni opisi jednog preseka
procesa koji se nastavlja dalje. Vrlo dobar uspeh na kraju godine, prosečna
ocena na višoj školi – samo su opis trenutnog stanja. Diploma, doktorska
titula - samo su trenutni opis jednog
segmenta procesa koji se ne zaustavlja svedočanstvom, diplomom ili doktoratom.
Učenje traje dok smo živi. Razvoj se odvija dokle god živimo. Ili, drukčije rečeno – ako ne učimo dok smo
živi, ako se ne menjamo tokom celog života, ako se naše iskustvo ne usložnjava
i razgranava tokom svih faza života – stojimo u mestu a naš razvoj prestaje.
Zamrzavamo se na jednom, dostignutom nivou iskustva, zastajemo u jednoj fazi
života. Mislimo da smo naučili sve što nam je potrebno, mislimo da znamo sve
što nam je potrebno da znamo. „Odrasli smo“, „sazreli“, „završili škole“,
„naučili sve što smo imali da naučimo“, „razvili se“ i od sada rešavamo
praktične životne probleme. „Znam sve što znam“, „znam sve što mi je potrebno“.
Ili...
Znam da ništa ne znam.
Svako od nas je primetio da, kada
nauči nešto novo, nailazi na čitav niz neočekivanih pitanja i problema, sa
kojima se ranije nije susreo. I kako prolazimo kroz nove faze učenja, pitanja
se gomilaju, otvaraju se problemi, aktiviraju se nove misaone operacije,
otkrivamo nove kombinacije starih ideja, čude nas nove perspektive iz kojih
sagledavamo poznate stvari i pojave. Polje nepoznatog postaje sve složenije i
složenije, kako se odvija upoznavanje sa novim elementima. Imamo utisak da što
više učimo – sve manje i manje znamo. Vratimo se dve hiljade i par stotina godina
unazad i prisetimo se filozofa Sokrata. „Znam da ništa ne znam“ – jedna je od
često navođenih formulacija koja se izvodi iz Platonovih dijaloga u kojima su
sačuvana svedočanstva o Sokratovom mišljenju i delanju. Da, zaista, što više
ispitujemo, saznajemo, proučavamo – otvara se sve veći broj pitanja i problema
o kojima ne znamo gotovo ništa. Kako to da shvatimo?
Uvek smo usred procesa.
Mi, zapravo, nikada ne dostižemo kraj
procesa. Radovi su uvek u toku, a svako od nas je usred razgranate mreže različitih
procesa učenja i razvoja. Različita su čvorišta procesa, različiti su nivoi
procesa, različiti su njegovi momenti usred kojih se nalazimo ali – proces se
nikad ne završava. Neprekidno učimo, neprekidno se razvijamo. U izvesnom
smislu, nikad ništa ne znamo, uvek smo na brisanom prostoru između „zone
aktuelnog“ i „zone narednog“ razvoja (prema Vigotskom, čitajte Vigotskog!) i
idemo dalje da proučimo šta to još ne znamo, tragamo za novim neznanjima,
pitanjima, problemima. Iskustvo nam se usložnjava, neprekidno. Osećamo širenje,
razvoj, osećamo kako iskustvo prevazilazi samo sebe, ne verujemo da je moguće
da smo pre par godina imali određena verovanja ili stavove jer, u poređenju sa
onim što danas znamo (i ne znamo) imamo sasvim drugačija verovanja i stavove.
Procesna dinamika razvoja ličnosti i različitih činilaca aktivacije svih nivoa
iskustva je nekad puna „kognitivnih“ prepreka ili zastoja. Javljaju se nerešivi
problemi. Ali, u nekom trenutku, usled intenziviranja mentalnih, emocionalnih i
voljnih operacija – otkrivamo neverovatna rešenja za najrazličitija teorijska,
praktična i životna pitanja. I tako iz jedne u drugu fazu procesa, iz jednog u
drugi ciklus, iz jednog u drugi proces, sve dok život traje. Uvek smo usred
procesa i nikada ne dostižemo konačan cilj. Sa svakim novim ciljem otvara se
čitav skup drukčijih ciljeva a proces odmiče između aktivnosti, ciljeva,
čuvenih „ishoda“, novih aktivnosti, novih ciljeva, novih ishoda i tako ad infinitum.
Nove okolnosti, nove nedoumice.
Skicirali smo jedno moguće polazište
za razumevanje pitanja zašto učimo i kakav je smisao učenja u našem životu.
Učenje je promena, učenje je proces, učenje je aktivnost, učenje se nikad ne
završava, učenje je otvoren proces, bez kraja, bez završetka. Uvek smo usred
procesa, uvek u međufazama razvoja, pred nama je belina nesaznatog, iza nas
mnoštvo „saznatog“ i „poznatog“. Kada nas učenje izmeni, kada se u nama odigra
promena, osetimo pomak u ličnom razvoju, novi korak, novi impuls u širenju
iskustava i perspektiva. Zapazimo da se otvore „nova vrata“ u našem doživljaju
života, primetimo nove nedoumice, nova nadahnuća, nove okolnosti, nove prilike
za dalji razvoj. Zapažamo nove interakcije sa društvenim okruženjem, nove
uticaje i međuzavisnosti između nas, društva i sveta. Sve je to učenje.
Naravno, intuicije i pojmovi o smislu učenja mogu da se razilaze. Ono što je
važno – to je da svako za sebe osvesti svoju koncepciju učenja i smisao i
funkciju učenja u ličnom razvoju. Svako od nas ima određena implicitna uverenja
o učenju. Ekspliciranje tih uverenja i formiranje jedne svesno artikulisane teorijske
postavke o smislu učenja je veoma važno a može da bude i korisno. Naravno,
otvaraju se pitanja - zašto je to važno i kako može da bude korisno?
Na kraju, šta sa tim?
Idemo u školu ili naše dete ide u
školu. Pohađamo kurs stranog jezika ili radionicu starih zanata. Treniramo neki
sport ili borilačku veštinu. Zašto to radimo? Šta od toga hoćemo? Šta leži u osnovi naše potrebe da naučimo
neku konkretnu veštinu ili da dobijemo svedočanstvo ili diplomu? Možda radimo u
školi. Neko od nas je nastavnik, neko je učiteljica, neko je instruktor. Da li
našoj deci i našim đacima, uopšte, pojašnjavamo zašto učimo i šta je, uopšte,
učenje? Da li deci i đacima pružamo svedočanstva o tome zašto sede u učionicama
pola dana? U čemu je smisao nastave, domaćih zadataka i vežbi? Čemu, uopšte,
obuka u kompaniji ili novi stručni ispit iz određene delatnosti? Zašto učimo?
Zašto da učimo? Za početak, postavimo sebi to pitanje kao stalno otvorenu problemsku formulaciju koja će voditi i usmeravati
proces učenja, bilo da smo đaci ili da pohađamo neki trening ili obuku, bilo da
smo, u ovom ili onom obliku i u formalnom ili neformalnom smislu, nastavno,
trenersko ili instruktorsko osoblje. Otkrivajmo
iznova smisao učenja, njegovu važnost za razvoj ličnosti i širenje i
razgranavanje individualnih iskustava, nezavisno od svih postignuća, ishoda,
ocena i sertifikata. Bilo da je reč o učenju u organizovanoj, planiranoj i
sistematičnoj situaciji nastave ili da je reč o učenju izvan nastave, bilo da
je reč o učenju usmerenom na lična interesovanja putem različitih obuka ili
treninga ili o učenju usmerenom na sticanje određenih profesionalnih
kompetencija – ispod svih pojedinačnih vidova i konkretnih aktivnosti u procesu
učenja, odvija se ekspanzija potencijala svake ličnosti, razvoj ličnih
iskustava, obogaćivanje ličnog života, svojevrsna pustolovina, poduhvat otkrića novih i nepoznatih perspektiva i
okolnosti (prema engleskom matematičaru i filozofu Alfredu Vajthedu).
Nezavisno od sadržaja učenja, ekspanzija iskustva i potencijala ličnosti su po
sebi neprocenjivo vredan poduhvat.
A to već otvara sasvim novu
perspektivu smisla učenja.
Za dalje čitanje:
-Antonijević Radovan (2013), Opšta pedagogija, Beograd, Institut za
pedagogiju i andragogiju;
-Ivić Ivan, Pešikan Ana, Antić
Slobodanka, (2001), Aktivno učenje,
Beograd, Institut za psihologiju, Ministarstvo prosvete i sporta Republike
Srbije, Ministarstvo za prosvjetu i nauku Crne Gore;
-Whitehead N. Alfred (1967), The Aims of Education, New York, Free
Press
Fotografija:
Comments
Post a Comment